‘Kada je protok osjetilnih informacija neorganiziran, život može biti poput prometnog kolapsa.’ Jean Ayres,1979
Teorija senzorne integracije govori o značaju taktilnoga, proprioceptivnoga i vestibularnoga sustava na razvoj mišićnoga tonusa, automatskih reakcija i emocionalnoga dobrostanja pojedinca (Ayres, 1972, 1979 / Smith Roley, Blanche, Schaaf, 2002). Stoga, neprimjerena organizacija osjetilnih informacija može imati negativan utjecaj na motoričke, kognitivne i socio-emocionalne vještine djeteta, a s navedenim i na izvedbu aktivnosti svakodnevnoga života.
Poremećaj senzorne integracije može se smatrati skrivenom poteškoćom jer ga nije lako prepoznati kao neki fizički problem ili kašnjenje u govoru.
Kratkotrajna pažnja, problemi pri učenju, neuredno pisanje, problem praćenja smjera pisanja, nemogućnost mirnog sjedenja za vrijeme školskog sata ili jedenja, nedostatak koordinacije, nemogućnost stjecanja i zadržavanja prijatelja i manjak samopouzdanja mogu biti uzrokovani poremećajem senzorne integracije. Naravno, senzorna integracija ne mora biti jedini razlog, ali ako jest, potrebno je ustanoviti na koje temeljne funkcije treba djelovati kako bi se navedeno popravilo.
Postoje različiti stupnjevi poremećaja senzorne integracije te je važno razumjeti kako nemaju sva djeca s poteškoćama u učenju, razvoju ili ponašanju poremećaj senzorne integracije. Svaki pojedinac ima drugačiji prag tolerancije i neurološke postavke koji se mogu mijenjati tijekom dana, određenoga vremenskoga perioda ili života.
Najčešći obrasci poremećaja senzorne integracije uključuju poteškoće osjetilne percepcije (vizualne, taktilne); vizuo-motoričke poteškoće; vestibularne i proprioceptivne obrade (bilateralne integracije i sekvencioniranja); poteškoće praksije (vizodispraksije i somatodispraksije); taktilne diskriminacije; taktilne defanzivnosti ili gravitacijske nesigurnosti.
Uzroci poremećaja senzorne integracije, koji uključuju neuobičajene reakcije (reagibilnost) i obradu (modulaciju) nekih osjetilnih informacija i podražaja, nazivaju se poremećaji senzorne modulacije. Poremećaj senzorne modulacije se manifestira preosjetljivošću (tzv. hiperreagibilnošću) na osjetilne informacije zbog čega pojedinci mogu izbjegavati neke aktivnosti te smanjenoj osjetljivošću (tzv. hiporeagibilnost) na osjetilne informacije zbog čega mogu stalno tražiti određene aktivnosti te imati slabi osjećaj vlastitog tijela.
Za postavljanje dijagnoze potrebno je isključiti teže organske uzroke kao što su oštećenje mozga ili primarni gubitak osjeta zbog poremećaja osjetilnih receptora. Mogući razlozi kao što su poremećaji u centralnom ili perifernom živčanom sustavu, moraju biti isključeni od strane liječnika specijalista.
Na temelju jednoga ponašanja ili simptoma nije moguće ustvrditi radi li se o poremećaju senzorne integracije već je za to potreban skup simptoma i ponašanja te uvjerljivi dokazi o tome kako netipična obrada i integracija osjetilnih informacija doprinose problemima u izvedbi i sudjelovanju u svakodnevnom životu.
Također, iznimno je važna sveobuhvatna procjena uz korištenje standardiziranih testova od strane iskusnoga i licenciranoga terapeuta.
O znakovima, vrsti i podjelama poremećaja senzorne integracije pisat ćemo uskoro u našim člancima.